Susret
europskih nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela održava
se od 1. do 5. ožujka u Duhovno-edukativnom centru Marijin Dvor u
Lužnici kraj Zagreba. Osim nacionalnih ravnatelja iz 22 zemlje na
susretu sudjeluje generalni tajnik Papinskih misijskih djela za
širenje vjere o. Ryszard Szmydki, hvarsko-bračko-viški biskup
Slobodan Štambuk, predsjednik Vijeća za misije HBK, i vojni
ordinarij u BiH Tomo Vukšić.
Svima
je srdačnu dobrodošlicu poželio domaćin susreta vlč. Antun
Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj.
Misu kojom je započeo susret prevodio je o. Ryszard Szmydki koji je
istaknuo kako je "cilj našeg kršćanskog života da budemo dio
pashalnog misterija, a upravo misionari i nacionalni ravnatelji
Papinskih misijskih djela trebaju taj pashalni misterij donositi svim
ljudima. Taj misterij je upravo Božja ljubav koja daje svoga Sina
Jedinca za nas. Poslani smo biti misionari - da budemo svjedoci te
Radosne vijesti da je Kraljevstvo Božje već ovdje, u nama kada
živimo za misije, trpimo za misije i kada služimo bližnjima."
Molitvu vjernika molili su mladi misijski animatori Zagrebačke
nadbiskupije na nekoliko jezika - engleskom, talijanskom, njemačkom,
francuskom, poljskom i hrvatskom.
Drugoga dana susreta u
ponedjeljak 2. ožujka, nazočnima se obratio predsjednik Hrvatske
biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić čiji
govor donosimo u cijelosti:
"1. Prije
pola stoljeća završen je Drugi Vatikanski Sabor (1962-1965) kad se
Katolička Crkva sabrala u Rim iz svih dijelova svijeta, te očitovala
kako nadilazi nacionalne i europske okvire, jer je sveopća zajednica
Božjeg naroda. Na Saboru je istaknut primat Božje Riječi, kao i
svijest o Božjem narodu. Naglašena je važnost ekumenizma i
misonarskog duha. Potaknut je dijalog s drugim religijama i kulturama
svijeta. Tada je "Crkva u suvremenom svijetu" (GS)
zatvorila vrata "lomovima i sukobima", a progovorila o
ljudskom dostojanstvu, grijehu, savjesti i slobodi. Rekla
je što vjeruje i što misli o sebi. Ali je kazala i što misli o
svijetu koji bježi od Boga i kojem treba navijestiti Kristovo
evanđelje.
O
tomu je posebice progovorila u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve,
''Ad Gentes'' (1965.), koji je od devet objavljenih dekreta najveći.
Istina stvaran je dulje od drugih i imao je
sedam redakcija. Ali, glasovanje je bilo vrlo povoljno:
2.394 su glasovala ''za'', a samo 5 ''protiv''. Nijedan drugi
saborski dokument nije imao takvu ''jednoglasnost''. Biskupi su u
dekretu progovorili o misijama, o Očevoj zamisli spašavanja ljudi
po Isusu, konačnom proroku i jedinom Otkupitelju čovjeka. A Crkva
kao Kristovo produljeno utjelovljenje u vremenu ''po naravi je
misionarska'' (AG 2) i valja joj biti i ostati u takvom
''misionarskom stanju''.
2. Per facilitare i
traduttori adesso dirò due parole in italiano. Comincio con la frase
di beato Paolo VI. che nella sua esortazione apostolica ''Evangelii
nuntiandi'' (1975.) scrisse che ''il mandato di evangelizzare tutti
gli uomini costituisce la missione essenziale della Chiesa''. E
aggiunge che ''evangelizzare deve essere ritenuta la grazia e la
vocazione propria della Chiesa, la sua identità più profonda. La
Chiesa esiste per evangelizzare, cioè per predicare e insegnare la
parola di Dio, per essere lo strumento attraverso il quale giunge a
noi il dono della grazia..'' (n. 14). Il suo successore, santo
Giovanni Paolo II., nella sua enciclica ''Redemptoris Missio''
(1990.) usa linguaggio di tipo esistenziale e parla di ''urgenza''
della missione, di ''premura'', ''pressione'', ''sollecitazione'',
''necessità'', ''impazienza'' ed ''esigenza''. ''L'amore di Cristo
ci possiede, ci spinge e costringe, ci guida'', scrive san Paolo (2
Cor 4, 14) e per questo san Peitro e Giovanni di fronte al Sinedrio
dissero: ''Noi non possiamo tacere'' (At. 4,20). Nella lettera
apostolica ''Novo millennio ineunte'' (2001) san Giovanni Paolo II
traccia le linee programmatiche per l'evangelizzazione del nuovo
millennio. ''Evangelizzare, vedere e contemplare'' non è un mero
trasmettere ciò che io ho sentito dire di Gesù, ma uno sperimentare
che ciò che ho sentito dire di Gesù è vero e reale per me.
3. Oggi, invece, la
teologia della Missione soffre di un certo intellettualismo. Per
questo un teologo scriveva che le infinite interpretazioni della
Missione danno l'impressione di un ''gnosticismo missionario'', come
se tutto si risolvesse a livello di idee, slogans e strategie. E
aggiumge: ''Se avessi ancora una seconda vita come teologo, mi
libererei di molta zavorra, di tanta vasta erudizione, e rifletterei
molto più intensamente su Dio. Qui io vedo una grande possibilità:
Quella che il nuovo movimento missionario, assolutamente necessario,
ma da tempo in crisi, non potrà mettersi in moto senza un nuovo
slancio sulla questione di Dio, che ci faccia gioire molto di più a
motivo della nostra fede'' (P. Castello).
Sulla riflessione
dell'importanza della questione di Dio abbiamo l'enciclica di
Benedetto XVI, ''Deus caritas est'' (2005.) nella quale papa
Benedetto scrive che ''il cristianesimo non è una nuova filosofia o
una nuova morale. Cristiani siamo soltanto se incontriamo Cristo''.
Solo in questa relazione personale con Cristo, solo in questo
incontro con il Risorto, diveniamo veramente cristiani.
L'invito di papa
Benedetto è di ''entrare nella dinamica dell'amore per ritrovare
la sorgente e la fonte della missione''. L'invito poi è stato
raforzato dall'esortazione apostolica di papa Francesco ''Evangelii
gaudium'' di cui dirò alcune parole in croato.
4.
Za pobudnicu pape Franje, ''Radost evanđelja'' (Evangelii Gaudium),
moglo bi se reći kako je napisana pod motom: Crkva otvorenih vrata
radosno svjedoči i naviješta. Napisao ju je biskup Rima, papa
Franjo, koji je iako u poodmaklim godinama životvorno spreman na
stvaralački dijalog i osobitu misijsku zauzetost. Pobudnicu je
napisao jer je osjetio živu želju pozvati sve vjernike neka nošeni
misijskom radošću krenu u evangelizaciju svijeta (br. 1), te s
novim žarom ''pođu na sve periferije koje trebaju svjetlo
evanđelja'' (br. 20). Njome najavljuje kakvu Crkvu želi, pa smatra
da je potrebna ''pastoralna i misionarska obnova i preobrazba''. On
živo želi ''reformirati crkvene strukture kako bi postale više
misionarske'' (br. 27). A oni koji Boga traže ne bi smjeli naići na
''hladnoću zatvorenih vrata''. ''Crkva nije carinarnica'' u kojoj se
kršćani ''ponašaju kao kontrolori milosti'', nego očev dom gdje
''ima mjesta za svakoga koji se hrve sa životnim tegobama'' (br.
47). A ono što bi nas trebalo posebice ''uznemiravati, veli papa
Franjo, jest činjenica da je još puno naše braće koja su izvan
dometa Isusovog prijateljstva'' (br. 49).
Posljednje poglavlje
naslovljeno je ''Duhom ispunjeni evangelizatori''. Na upit tko su
takvi navjestitelji, papa odgovara: ''To su blagovjesnici koji se bez
straha otvaraju djelovanju Duha, kako bi poput apostolâ
navješćivali čudesna Božja djela'' (br. 259). Puni snage i
smjelosti oni su ''kadri plivati i protiv struje''. Zbog toga Papa
žarko moli ''neka Duh Sveti dođe obnoviti, protresti i dati poticaj
Crkvi da odvažno iziđe iz sebe, kako bi navijestila radosnu vijest
svim ljudima'' (br. 261). Poput prvih kršćana koji su ''puni
radosti i nepokolebive hrabrosti bili neumorni u naviještanju''
Krista Uskrnuloga (br. 263). A temeljne razloge zauzetom
evangeliziranju Papa nalazi u Isusovoj ljubav koju smo primili, a
koja nas tjera da o ljubljenoj osobi zborimo, predstavljamo je i
druge s njom upoznajemo. Naše je poslanje ljubiti ne samo Isusa,
nego i njegov narod (br. 268) i svijet ''komu smo poslani pružati
razloge nade''. Kao Božji ljudi koji se ''ne umaraju činiti dobro''
(Gal 6, 9).
5. Ovo Papino pismo u
pravom smislu riječi je pobudnica koja želi u nama nešto pobuditi
i probuditi. U njoj papa Franjo poziva, potiče, preporučuje i
predlaže. Dapače, kao misionari koji ne prestaje nikada biti
Isusovim učenicima (br. 266), Papa veli da smo ''opečaćeni
poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tješimo liječimo i
oslobađamo'' (br. 273). I ''ljubimo ono što on ljubi, te živimo i
djelujemo na hvalu slave njegove milosti'' (Ef 1, 6). Naše poslanje,
dakle, ''nije privjesak koji mogu skinuti'', već nešto što ''ne
mogu iščupati iz svoga bića, a da ne uništim samog sebe''. Zbog
toga i potiče da ''ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos''
(br. 80) i ''radost evangelizacije'' (br. 83), već neka raste i
cvjeta ''duh zajedništva'' (br. 92) i ''misionarske snage'' (br.
109). To je zapravo na tragu onoga što je sveti Ivan Pavao II.
napisao kad je objavio encikliku ''Redemptoris Missio'' (1990.):
''Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u
smjeru nove evangelizacije i misije ad gentes. Nitko od Kristovih
vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj
najvišoj dužnosti: Naviještati Krista svim narodima svijeta'' (br.
3).
Neka ovaj europski
susret nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela, koji se
odvija u našem glavnom gradu Zagrebu, probudi u svima nama svijest o
tom misijskom poslanju Crkve. Organizatorima zahvaljujem što su
odlučili održati ovaj susret u Hrvatskoj. Sudionici-ma želim
ugodan boravak u našoj domovini, te uspješno i blagoslovljeno
zborovanje.".
Uvodno
predavanje "'Ad gentes' – 50 godina kasnije" održao je
mons. Tomo Vukšić. U poslijepodnevnim satima sudionike Susreta
primio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Drugi dan
Susreta završio je euharistijskim slavljem koje je u župi blaženog
Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici predvodio biskup Slobodan Štambuk.